OSTEOPATSKI PRISTUP U TRETMANU ZDRAVOG DJETETA I DJETETA SA CEREBRALNOM PARALIZOM

 Kad pročitamo ili čujemo riječ osteopatija, uglavnom pomislimo na neke probleme sa kostima ( osteon – kost, pathos – bol, patnja ) i zapitamo se ima li to previše veze sa djecom ?
No ako znamo da je osteopatija poseban i cjelovit sustav očuvanja zdravlja što počiva na jasnim pristupima koji nude način mišljenja i djelovanja vezanih uz pitanje zdravlja i bolesti, shvatit ćemo da je konačni cilj osteopatskog tretmana njegovanje fizičkog, psihičkog i kognitivnog zdravlja djeteta unutar njegove obitelji.

  Tražeći blokade u tijelu i razloge za tu blokadu, osteopatija je i preventivna i funkcionalna i manualna medicina, komparativna zapadnoj « klasičnoj « medicini, iako ne primjenjuje iste terapijske metode. Postupci koje rabi pri dijagnosticiranju i liječenju potiču zdravo funkcioniranje čovjeka u cjelini, ispravljajući mehaničku neravnotežu unutar i među tjelesnim strukturama. Umjesto da se usredotoči na bolest, osteopatski orijentirani terapeut poklanja pozornost svemu onome što je u svojstvu i funkciji zdravlja, povezanosti čovjeka sa okolinom i svemirom, fizičkom, psihičkom, emotivnom i spiritualnom jedinstvu u jednoj osobi, ističući važnost relacije um – materija-gibanje, kao jednog od osnovnih principa osteopatije.
Temelj u tretmanu je terapeutska palpacija kao važna dijagnostička metoda, pri čemu je potrebno globalno i šire gledište, holistički pristup, slušanje i primanje poruke tijela i naj važnije od svega, stalan i obostran dijalog sa tkivom.

  Cilj osteopatskog manipulativnog tretmana kod zdrave djece je postizanje promjena u proprioceptivnom inputu od strane zglobova, vezivnog tkiva i mišića na temelju kojeg dijete tada kreira, oplemenjuje i integrira, inkorporira strategiju pokretanja kako bi se našlo u interakciji sa svojom okolinom. Tretman treba usmjeriti prema ublažavanju svih abnormalnih ili stresnih inputa koji u daljnjem razvoju mogu rezultirati kompenzirajućim promjenama u razvoju i pomoći djetetu da razvija neometane i ne opterećene motoričke strategije vlastitog pokretanja. Također poboljšava djetetovu mogućnost da izvrši motoričko planiranje i doprinosi sveopćem nivou mišićnog tonusa .
Izbalansirane ligamentarne i druge indirektne tehnike su odgovarajuće, primjerene i kao takve, dobro prihvaćene u svim dobnim skupinama, posebice u vrlo male djece ili djece koja ne mogu slijediti naredbe. Neke druge tehnike, kao na pr. tehnika mišične energije zahtijeva razumijevanje i suradnju, pa su zato učinkovitije i primjenjivije kod starije djece koja mogu slijediti upute kao što su « napni – otpusti « i sl.

  Osteopatija je kao terapijski koncept kod nas slabo poznat ili praktički nepoznati i nepravedno zanemarivan koncept u radu sa djecom sa minimalnim cerebralnim disfunkcijama, ali i kod djece sa težim ili teškim oblicima cerebralne paralize.
 Uzmimo za primjer osamnaestomjesečno dijete s blagom spastičnom hemiplegijom na lijevoj strani i koje upravo uči hodati. Lijeva noga je nešto kraća od desne zbog povišenog mišićnog tonusa, a lijevi lakat i ručni zglob su lagano savinuti. Kako bi održalo ravnotežu ovo dijete mora u manjoj mjeri prebaciti vlastitu težinu. Njegov će se osjećaj za srednju liniju isto tako malo pomaknuti. Jedan dio njegovih kompenzirajućih adaptacija, uključuje postranično savijanje lumbalne kralježnice u manjoj mjeri, kao i ispravljanje u tu svrhu unutar cervikotorakalnih i kraniocervikalnih spojeva. To je sam početak skolioze. U međuvremenu, dijete mora orijentirati, prilagođavati oči s obzirom na horizont pa tako nakrivljuje malo i glavu. Godine prolaze i dijete je sada staro pet godina. Konstruiralo je prostorne mape u svom korteksu koje se baziraju na njegovom nakrivljenom držanju i promijenjenoj posturi. Želi uzeti olovku i napisati vlastito ime. Kako bi se moglo pisati, osoba mora posjedovati osjećaj dubine u svrhu interpretiranja, tumačenja mjesta između slova i prostornog oblika tih istih slova. Prostorni se oblik slova također povezuje i sa zvukom. No prostorne karte ovog djeteta razlikuju se od prostornih karti većine druge djece iste dobi. Ovo se dijete mora jako truditi kako bi interpretiralo oblike koje vidi napisane. Ima šest godina, kreče u školu i učiteljica piše po ploči. Prostorna mapa ovakvog djeteta nije se razvila uokolo izbalansirane, uravnotežene središnje linije. Ono pokušava promatrati učiteljicu kako piše po ploči i interpretirati oblike svojim očima koje su postavljene u glavi koja je lagano nakrivljena. Oči mu se umaraju, dijete postaje umorno te nakon toga prestaje pratiti. Svi će u ovom slučaju najčešće pomisliti da pati od poremečaja ili nedostatka pažnje te da mu se treba prepisati neki lijek .
Mnoga djeca sa blagim oblikom cerebralne paralize trebala bi se se dovesti na osteopatsku evaluaciju kada su roditelji suočeni sa ovakvom vrstom scenarija. Večinu se djece treba tretirati prilično redovito ili najmanje u svakoj fazi rasta, osiguravajući pri tome da postoji nadogradnja, podrška u obitelji ili školi.
Iako djete može primati različite terapije, svaka od njih ima tendenciju da se fokusira na drugi dio samog pacijenta.

  Dva različita kliničara gledat će na jednu te istu stvar sa dvije različite perspektive i neće se slagati oko najučinkovitijeg tretmana. Ponekad postoje dva različita problema, a tretman predložen za jedan problem može imati suprotan učinaka na drugi.
 U konačnici, međusobna povezanost svih uključenih osoba je najvažniji jer inaće će se opisani scenarij vrtiti u krug sve do trenutka u kojem će netko pokušati niježno rasplesti niti zamršenog klupka ovog djeteta.

Autorica ovog članka osteopatski pristup u (re)habilitaciji djece sa višestrukim teškoćama u razvoju primjenjuje posljednjih sedam godina svoga rada i koncept se pokazao izuzetno uspješan.

 

SAVJETE DAJE: Gordana Vešligaj vft Bobath terapeut Terapeut senzoričke integracije "Maka" terapijska igraonica za djecu sa smetnjama u razvoju Velika Gorica, Črnkovec 12 Tel: 01 6215 463