UVOD 

 Broj roditelja koji traže pomoć zbog različitih neurorazvojnih odstupanja njihove dojenčadi stalno raste u posljednjih nekoliko godina.
 Roditelji, najčešće mladi ljudi, uglavnom nisu ni svjesni faktora neurorizika koji mogu biti uzroci brojnih razvojnih poremećaja, uključujući cerebralne poremećaje kretanja, pa i cerebralne paralize.
Najčešće tu spadaju različite komplikacije u toku trudnoće, produženi porod, krvarenja u mozgovnim strukturama različitih stupnjeva ( i krvarenje I stupnja može biti uzrok cerebralne paralize ), hipoksije ( « dijete je ostalo bez kisika « ), novorođenačka žutica i mnogi drugi poznati i nepoznati nepovoljni utjecaji. Zbog napretka medicine ( intenzivne skrbi ), također sve više visokorizične djece preživi, što rezultira povećanjem broja djece sa oštećenjima mozga.

 Ne ulazeći u razloge nastanka oštećenja mozga, problemu treba pristupiti sa spoznajom da za dijete koje ima neko oštećenje mozga ne znači istovremeno da ima ili će imati neki oblik cerebralne paralize, ali isto tako da i ako ima samo neki od faktora neurorizika, može imati ozbiljnih problema u tijeku razvoja i kasnije tijekom života.

 Bez obzira da li su bili uključeni u neki od programa rane dojenačke habilitacije ili ne, tek kada dijete uđe u drugu godinu života, počinju ozbiljnije uočavati razlike i shvaćati da je to njihovo djetešce ipak drugačije od djece normalnog neuromotoričkog razvoja. Sve se teže snalaze u novonastaloj situaciji u okviru dnevnih obaveza vezanih uz svakodnevnu brigu za novog člana porodice, sada još i pojačanih intenzivnom habilitacijom djeteta, obilaskom različitih stručnjaka, prepuni pitanja kuda najprije krenuti, kome se obratiti, tko je najbolji u kojem području terapije, što mogu očekivati, što nosi budućnost…

 Bazirajući se na Denhoff-ovon okviru dobre prilagodbe roditelja djeteta sa teškoćama u razvoju roditelji bi trebali postići:
   1) Prihvaćanje dijagnoze ( što ranija medicinska obrada uvjetuje raniji početak habilitacije i rezultira manjim posljedicama )
   2) Razumijevanje razvoja djeteta (osim normalnog slijeda motoričkog razvoja, roditelji bi trebali znati:
      - koji položaji i pokreti uvjetuju manje hendikepa
      - koje motoričko ponašanje uvjetuje pogoršanje i ne prevenira pojavu  deformiteta
      - kako komunicirati sa djetetom
      - kako stimulirati razvoj senzorike, percepsije i motorike
      - koji namještaj mogu upotrijebiti, koje igračke su najprimjerenije
   3) Razvoj odnosa u obitelji koji pružaju toplinu i sigurnost
   4) Poticanje samopomoći
   5) Razvoj inicijativnosti u planu tretmana
   6) Razvoj povjerenja u profesionalce

 VAŽNO JE što prije se uključiti u neki od programa ranog poticanja neurorazvoja, jer iako se dijete rodilo, diferencijacija i funkcionalna organizacija mozga nije dovršena i upravo ta plastičnost mozga omogućuje da se vježbanjem pospješi navedeni proces i omogući optimalan razvoj djeteta.

 Postoje brojni neurorazvojni koncepti i tehnike koji se koriste u svijetu, a u našoj zemlji naj poznatiji su Bobath i Vojta neurorazvojni koncepti, no kako idealnog koncepta nema ( da ima , cerebralno oštećenih ne bi niti bilo ), u različitim zemljama razvili su se i različiti pristupi, koji sa većim ili manjim uspjehom pomažu osobama sa cerebralnim oštećenjima da ih prevladaju .
Pokušat ćemo Vam prikazati najuspješnije od njih, kao i njihove prednosti i loše strane.

.................................................................................................................................................................................

 POŠTOVANE MAJKE I OČEVI DJETETA SA SYNDROMOM DOWN  / I dio/

 Čitajući različite priručnike i stručnu literaturu na ovu temu, pomalo sam bila začuđena, zapravo i ljuta što većina njih počinje ispovjestima roditelja djece sa SY Down tipa …Bio je to šok, mračan tunel…, …naš osjećaj osobne tragedije…, …trudnoću smo pomno planirali, sve je bilo u redu, a onda smo dobili dijete sa predispozicijom za sve moguće retardacije…

 Situacija je svakako nova i samo roditelji znaju kakvi se osjećaji kod njih javljaju, međutim, dolazak bilo kojeg djeteta na svijet mijenja obitelj i njezinu koncepciju…na bolje, svakako.
 Ne, niste dobili samo dijete sa Sy Down, dobili ste svoje dijete, malo i prekrasno biće koje ovisi o vama. Gledajući medicinski, svakako drugačije, osjetljivije i zahtjevnije, ali nikako ne nužno i neugodno iskustvo za obitelj ili društvo. Zapravo, i ne toliko različito od druge djece jer dijete je ipak samo dijete, a dojenče sa DS-om budući je čovjek koji treba puno ljubavi i pažnje..

 Radeći kao fizioterapeut u rehabilitaciji višestruko oštećene djece, kroz godine iskustva, shvatila sam važnost roditeljske uloge i učešća u poticanju razvoja, pa Vam ovim tekstom želim dati osnovne smjernice, jer prva godina života vrlo je važno razdoblje u razvoju svakog djeteta, a zbog plasticiteta mozga izuzetno važno za djecu sa teškoćama. Prilagodba na novo i trajno obiteljsko stanje važan je i ozbiljan put u životu obitelji. Vrlo je važna informiranost o onome što obitelj očekuje, a ona se neće poboljšati obilaskom niza raznih stručnjaka i nazovi stručnjaka, očekujući da će se nešto promijeniti ili da će dijagnoza biti proglašena pogrešnom. Važno je odabrati stručnjake ( liječnika, fizioterapeuta, radnog ili govornog terapeuta… ) kojima ćete vjerovati. Često mijenjanje tima koji se bavi djetetom izlaže ga dodatnim stresovima i pojačava frustracije. Također se nemojte samookrivljavati, niti tražiti krivca u nekome drugome. Volite se međusobno i volite svoje dijete ! Ukoliko obitelj djetetu pruži pozitivno okružje, bez elemenata pretjerane zaštite i popustljivosti s jedne, a dominacije nad vlastitim djetetom i podčinjavanje, pa čak i zlostavljanje ili odbacivanje sa druge strane, ono će imati sve uvjete da odraste u sretnog i uspješnog čovjeka u okviru svojih mogućnosti i postignuća.

.

SAVJETE DAJE: Gordana Vešligaj vft Bobath terapeut Terapeut senzoričke integracije "Maka" terapijska igraonica za djecu sa smetnjama u razvoju Velika Gorica, Črnkovec 12 Tel: 01 6215 463