SOS SIGNALI
SOS signal je međunarodni znak za pomoć. Ova
slova izabrana su igrom slučaja jer je kroz Morzeove znakove njih
bilo najlakše pamtiti, odnosno izvesti (• • • - - - • • •). Tek kasnije
ovim slovima dano je značenje «Save our souls» (prijevod: Spasite
naše duše).
U području rada sa djecom SOS signali se često koriste kao naziv za
signale kojim djeca poručuju odraslima da nešto nije dobro i da im
treba pomoć. Da, djeca instinktivno koriste jednostavne znakove kojima
nas pozivaju da «spasimo njihove duše». Sada kada razmišljam o tome
usporedba djeteta sa moreplovcem izgubljenim usred uzburkanog oceana
u potpunosti mi odgovara opisu današnje djece pogubljene u svijetu
Interneta, bullyinga, zaposlenih roditelja, droge, trgovine ljudima……
Kako prepoznati sos signale:
SOS signali su najčešće ona ponašanja djece koja se u jednom
trenu djetetovog života počnu pojavljivati, ponavljaju se kroz neko
vremensko razdoblje i ne povezuju se sa tipičnim ponašanjem razvojne
faze u kojem se dijete nalazi. SOS signal može biti i regresija, odnosno
da dijete počne primjenjivati neke oblike ponašanja koje je već prestao
koristiti (sisanje prsta, spavanje samo sa najdražim medom). Neki
od signala mogu biti i izostajanje iz škole, slabljenje školskog uspjeha,
agresija prema drugoj djeci, povlačenje, mokrenje u krevet, često
razbolijevanje i traženje da ne ide u školu, krađa, laganje, često
plakanje bez vidljivog razloga, usamljenost, sukobi sa vršnjacima
i nastavnicima. Neprepoznavanje ili neobraćanje pažnje na dječji poziv
u pomoć rezultira još izrazitijim smetnjama koje u jednom trenu kod
odraslih izazovu potrebu za djelovanjem, što najčešće znači primjenu
prisile, kazne i zabrane.
I što sada kada znamo da to «loše ponašanje djece zapravo poziv u
pomoć. Možda Vam sljedeća priča da ideju:
U jednom gradu izgrađeno je igralište za djecu pored rijeke.
No kako je vrijeme odmicalo sve više i djece je upadalo u rijeku i
pogibalo. Na skupštini grada odlučeno je da se igralište ogradi. No
vrlo brzo situacija se ponavljala. Djeca su prelazila ogradu i pogibala.
Sljedeća odluka je bila da se djeci daju šlaufovi ili leptirići za
napuhavanje kako bi se spriječilo utapanje djece. No šlaufovi nisu
bili praktični tijekom igre te su ih djeca znala skinuti ili bi im
jednostavno skliznuli kada bi upali u rijeku. Znate li kako je situacija
riješena? Naučili su djecu plivati.
Koja je pouka ove priče. Meni na pamet padaju ove, no sigurna
sam da i vi imate svojih ideja :
- Roditelji ne mogu u potpunosti zaštititi djecu.
Važnije ih je naučiti kako da se sami snađu.
- Jednostavna i očigledna rješenja uglavnom nisu
i dugoročno učinkovita
- Edukacija djece je najbolja investicija
- Ne vrijedi baviti se sa simptomima
Poznavanje djece, kako se osjećaju, što ih tišti, kako rješavaju
probleme sa kojima se susreću, osvještavanje njihovih jakih snaga
samo su neki od načina kako možemo pomoći djetetu da se signali ne
razviju ili da se suzbiju.
Nažalost roditelji često izgube puno vremena boreći se sa ovim
signalima a da se stvari ne rješavaju. Otprilike radimo nešto što
je jako dobro opisano u ovoj priči:
Čovjek je šetao uz rijeku i vidio čovjeka kako se utapa.
Odmah je uskočio u rijeku i izvukao ga. U tren kada ga je izvukao
začuje poziv još jednog čovjeka koji se utapao i naravno odmah krene
prema njemu. Kad god bi jednog čovjeka izvukao van odmah bi naišao
i drugi i s vremenom ih je bilo previše da bi ih sve mogao izvući.
Nakon nekoliko sati i sam se spasilac počeo utapati od iznemoglosti.
Ugledavši čovjeka na obali pozove ga da mu pomogne. Čovjek odmah skine
jaknu i krene prema rijeci. No naš spasilac počne vikati da stane
da ne ulazi i reče mu «Odi vidi gore tko baca sve te ljude u vodu».
Stoga, krenite vidjeti koji su to uzroci signala. Ako ne možete
sami potražite pomoć stručnjaka. Ponekad će dijete lakše reći nepoznatoj
osobi što ga tišti. Važno je napomenuti da uzroci SOS signala mogu
biti u djetetovim osjećajima ali vrlo često je u tome kako se odrasli
(nastavnici i roditelji) ponašaju prema njemu. Da, lako je svu krivnju
prebaciti na dijete ili školu i reći to je problem. Puno je teže priznati
sebi da smo mi ti koji smo suodgovorni, da smo mi ti koji se moramo
mijenjati i da smo mi ti koji bacamo djecu o vodu. Da pojasnim:
- Nerijetko će djeca raditi probleme samo zato da privuku
pažnju roditelja jer kada su dobri to se podrazumijeva i nitko se
s njima ne bavi. Zapitajte se koliko često s djetetom razgovarate
o tome kako je ono dobro a koliko često o tome što je loše napravilo
u školi i koji razgovor duže traje. Iz ovakvog pristupa mi zapravo
potkrepljujemo/potičemo djetetovo neadekvatno ponašanje.
- Ako dijete iskazuje svoj mišljenje (koje je u suprotnosti
s našim) na prihvatljiv način često ih uputimo da sada nije vrijeme
za to, da nemamo vremena, da nisu u pravu, ili ih uvjerimo da to i
nije ono što oni žele. I tada djeca zaključuju da moraju napraviti
nešto da privuku našu pažnju, da ih čujemo. I najčešće kada počnu
histerično plakati, razbacivati igračke, razviju tikove ili se povuku
i prestanu iskazivati svoje misli odrasli ih zapaze. Nažalost, posljednje
primijetimo one koji se povuku. I iskreno, tada smo djecu odučili
od jedne vještine bez koje teško da će biti uspješni u budućem životu.
Samozastupanje i izražavanje vlastitog mišljenja nešto je što je djeci
potrebno da se odupru nagovorima vršnjaka, da se kod profesora izbore
za bolju ocjenu, da kritički promišljaju o svijetu i da se izbore
za uspjeh na poslu.
- Djeca mogu vidjeti da kada god se netko tati suprotstavi,
tata počne vikati i sve bude po njegovom. Pa zašto dijete i samo ne
bi upotrebljavalo tu učinkovitu tehniku u školi.
- Ili na primjer, mama zašuti i ne pokazuje svoje osjećaje
kada je tužna. A djeca uče da je potrebno prikrivati tugu i da su
oni koji plaču mlakonje. I nakon godina skrivanja tuge djeca počinju
razvijati tikove i druga psihosomatska oboljenja.
U svom radu sa roditeljima vrlo često sam čula da roditelji
kažu: pa ja sam već odrastao, kako ću se ja sada mijenjati? A kako
će dijete koje je još neodraslo raditi takve promjene kod sebe kada
jaki, odrasli, to nisu u stanju. I uostalom samo slanje djeteta kod
terapeuta može djelomično riješiti problem. Vrlo često je za trajniju
promjenu potrebno da i odrasli promijene način ponašanja prema djetetu.
Stoga prije nego počnete kriviti dijete, školu ili roditelje zapitajte
se što je moje dijete od mene moglo naučiti i kako sam ja doprinjela/o
razvoju tog problema.
I da, zadatak nije lagan, kako za Vas tako ni za dijete. Važno
je primjećivati male pomake naprijed jer isticanje uspjeha dati će
nam motivaciju i osjećaj da možemo, a prigovori jer ne idemo dovoljno
brzo i neprimjećivanje postignutog samo nas usporava i potiče na odustajanje.
Sretno.
KLIKNITE
ZA RADIONICE
Autor: Sunčana Kusturin, dipl. soc. radnik
