NADARENOST
Pojam i definicije nadarenosti mijenjale su se tijekom povijesti
u skladu sa boljim razumijevanjem samog fenomena, prirode i uvjeta
njenog nastanka. Nadarenost se ponekad razumijeva kao opća intelektualna
sposobnost, kao opća kreativna sposobnost, kao produktivno-kreativna
sposobnost, kao skupina specifičnih sposobnosti ili kao sposobnost
upotrebe misaonih procesa (prema Čudina-Obradović, 1990).
Jedna od danas najprihvaćenijih definicija nadarenosti određuje
se preko postignuća.
Na umu imamo činjenicu da nije dovoljno samo posjedovanje visokih
sposobnosti kako bi govorili o nečijoj darovitosti, već je nužno posjedovati
i motivaciju za učenjem kao i slobodan i maštovit pristup u primjeni
tog stečenog znanja, odnosno bitno je posjedovati i kreativnost.
S vremenom su se iskristalizirale neke opće spoznaje o prirodi nadarenosti.
Jedna od njih je ta, da nadarenost nije rezultat jedne karakteristike,
već kombinacija osobina - sposobnosti i ličnosti. Ona se može pojaviti
u različitim područjima sposobnosti ili pak kao izrazito jedna sposobnost.
Također, može se raditi o kombinaciji sposobnosti koje dolaze do izražaja
u nekom području ljudskog znanja i djelovanja. One pojedince koji
imaju jednu ili više sposobnosti značajno natprosječno razvijene obično
nazivamo nadarenima u toj sposobnosti (Koren, 1989.).
U Velikoj Britaniji za takve se pojedince upotrebljava izraz "sposobniji"
(more able).
Ljudske su sposobnosti u populaciji statistički raspoređene
po Gausovoj, zvonastoj krivulji normalne distribucije. To znači da
većina ima određenu sposobnost razvijenu na nekoj prosječnoj razini,
dok se broj pojedinaca s povećanim ili smanjenim sposobnostima simetrično
smanjuje. Da bi se potencijalna darovitost, koju čini niz naslijeđenih
predispozicija, razvila u manifestnu, potrebni su povoljni okolinski
čimbenici kojima će dijete biti izloženo i koji će oblikovati njegovo
specifično iskustvo i njegovu ličnost.
Unutar pojma darovitosti vežu se nazivi koji ponekad označavaju
sasvim jasnu različitost. Tako možemo govoriti o darovitom djetetu,
čudu od djeteta, idiotima-mudracima, genijima te talentima.
Darovito dijete pokazuje u svom ponašanju znakove
da ima uvjeta da se razvije u stvaraoca. Znakovi su mnogobrojni, često
se javljaju vrlo rano, a uglavnom ukazuju na prisutnost visokih intelektualnih
sposobnosti (lakoća učenja, pamćenje, smisao za humor, uočavanje uzroka
i povezanosti pojava) ili specifičnih sposobnosti: likovnih, muzičkih,
psihomotornih ili socijalnih (Čudina – Obradović, 1990.).
Talentiran je riječ koja dolazi iz grčkog jezika
- talanton, odnosno latinskog jezika - talentum, a izvorno znači mjeru,
pa zdjelicu kojom se mjeri, pa zlatan novac. Onaj koji je imao talenta
bio je osoba s mjerom, s osjećajem za (zajedničku) mjeru i kao takav
(duhovno) bogat. Mjera je bila posebno izražena u umjetnostima, a
mogla se naučiti putem kanona i proporcija kojima se postizala sumjerljivost
(symmetria), uočavanje neočiglednih vrijednosti nekih pojava kroz
zajedničke mjere.
Dakle, izrazom darovit označavamo one koji imaju visoko razvijene
sposobnosti, a izrazom talent one koji postižu visoka postignuća u
aktivnostima kojima se bave.
PRISTUPI NADARENOSTI
Iz znanstvene literature danas su poznata četiri pristupa, odnosno
teorije nadarenosti:
- pristup usmjeren na osobine nadarenih
- pristup usmjeren na kognitivne sposobnosti
- psihosocijalan pristup
- pristup usmjeren na postignuće
Oni su više ili manje slični, no razlikuju se po tome na koji
su aspekt nadarenosti usmjereni. Prve dvije teorije usmjerene su na
kognitivne i ostale osobine darovitih, treća naglašava okolinske faktore
u razvoju nadarenih, dok je posljednja usmjerena na postignuće (prema
Heller i sur., 2000).
Iznadprosječne sposobnosti javljaju se u različitim područjima (domenama),
ili kao izrazito jedna sposobnost, ili kao kombinacija sposobnosti
koje dolaze do izražaja u nekom području ljudskog znanja i aktivnosti.
Među djecu koja su sposobna za visoka postignuća pripadaju ona
koja pokazuju postignuće ili potencijalnu sposobnost u sljedećim područjima
(pojedinačno ili u kombinaciji):
1. opća intelektualna sposobnost,
2. specifične sposobnosti za pojedino znanstveno područje,
3. kreativno i produktivno mišljenje,
4. sposobnosti rukovođenja,
5. specifične sposobnosti za pojedino umjetničko područje,
6. psihomotorne sposobnosti (ples, sport, itd.).
SOCIO-EMOCIONALNI RAZVOJ NADARENIH I MOGUĆE POTEŠKOĆE
S obzirom da za nadarenost nisu bitni samo kognitivni odnosno
intelektualni činitelji, već i socio-emocionalni aspekti razvoja,
potrebno je pridati veći dio pažnje i ovom području.
Sama činjenica da su ˝drugačiji˝, nadareni pojedinci se mogu susresti
sa određenim socioemocionalnim problemima, koji mogu postati vrlo
ozbiljni.
Neki autori govore o takozvanoj hipersenzitivnosti odnosno preosjetljivosti
koju nadareni mogu manifestirati u nekoliko područja, pa tako i u
emocionalnom.
Često se događa da u skupini nadarene djece pronađemo dijete koje
se vrlo emocionalno uznemiri na socijalnu nepravdu u svijetu ili je
vrlo zabrinuto oko ekološke krize. Stupanj emocionalnosti koje to
dijete izražava, prije bismo mogli očekivali od adolescenta, a ne
od djeteta te dobi. Treba napomenuti da takve snažne reakcije ne predstavljaju
manifestaciju eventualnih emocionalnih problema, već su one jednostavno
dio ličnosti nadarenih pojedinaca.
Kao skupina, nadareni su skloni preuzimanju rizika, osjetljiviji su
na očekivanja i osjećaje drugih, često vrlo rano izražavaju idealizam
i smisao za pravdu, nezavisni su i kompetativni ( Brown, 1995., prema
Heller i sur., 2000).
U socio-emocionalnom razvoju nadarenih možemo govoriti o nekim unutarnjim
i vanjskim karakteristikama razvoja.
Jedna od unutarnjih karakteristika razvoja je, da
je on često puta neujednačen odnosno asinkroničan (Delisle, 1992.,
Silverman 1993., prema Heller i sur., 2000). Tako ponekad njihov kognitivni
razvoj uveliko nadmašuje afektivan razvoj. U tom slučaju problem mogu
predstavljati odrasli, odnosno okolina, koja očekuje ˝zrelo ponašanje˝
kod takvih pojedinaca. Odrasli se onda ponašaju prema djetetovoj nadarenosti
na taj način da ili ignoriraju te posebne sposobnosti ili stavljaju
pritisak na dijete da se ponaša na određen, ˝normalan˝ način.
Sljedeća karakteristika je njihova sklonost perfekcionizmu, odnosno
posjedovanje visokih i nerealnih očekivanja vezanih uz izvođenje zadatka.
Također, nadareni su vrlo često jako samokritični što dolazi do izražaja
kada ne uspiju u izvođenju svojih idealističkih zadataka, a još više
joj doprinosi već spomenuta tendencija perfekcionizmu.
Često spomenuta osobina socio-emocionalnog razvoja nadarenih je i
tzv. multipotencijalnost, pod kojom se podrazumjeva uspješnost u mnogo
različitih područja. Biti uspješan u mnogo različitih područja vrlo
je teško i zahtjeva jako puno vremena i posvećenosti svakom od područja.
Zbog ove karakteristike nadarena djeca mogu imati problema oko odabira
zanimanja. Multipotencijalnost može postati velik problem u socio-emocionalnom
razvoju nadarenih, te je često izvor stresa i raznih emocionalnih
problema.
Vanjske karakteristike socio-emocionalnog razvoja
kod nadarenih vezane su uz kulturu, društvo, norme i očekivanja specifične
okoline u kojoj žive. Tako na primjer, često puta školsko okruženje
ne prihvaća učenike koji ˝previše pametuju˝. Kao posljedicu, nadareni
osjećaju veliku potrebu za prihvaćanjem, potrebu za druženjem sa drugom
nadarenom djecom kao i potrebu za priznanjem odnosno odobravanjem.
Neki od mogućih uzroka afektivnih problema kod nadarenih su::
- okolinski
- interpersonalni
- intrapersonalni
Okolinski problemi vezani su uz školu i nastavne procese. Nedostatak
dovoljno izazovnog i zanimljivog nastavnog programa često kod nadarene
djece izaziva dosadu, hostilnost i ogorčenost. Problemi nastaju kada
se u školskom sustavu cijeni i priznaje prosječnost, a odstupanja
prema odličnom se ne prepoznaju ili se ignoriraju.
Interpersonalni problemi nastaju kada vršnjaci, roditelji i učitelji
doživljavaju nadarenu djecu kao ˝drugačiju˝. Kako bi se osjećali prihvaćenima,
nadareni onda često odbacuju ili poriču svoj potencijal. Problemi
također mogu nastati zbog nerealističnih očekivanja vezanih uz postignuće
i ponašanje nadarene djece, od strane roditelja, učitelja i ostalih
odraslih.
Intrapersonalni problemi su vezani uz pojam o sebi, samopoštovanje,
samopouzdanje te samoprihvaćanje. Razvoj ovih koncepata može dovesti
ili do zdravih, odgovarajućih trategija suočavanja ili pak do onih
disfunkcionalnih.
Uz ove tri skupine problema, upravo zbog većeg potencijala i postignuća,
te multipotencijalnosti nadareni često imaju problema oko donošenja
odluke vezane za izbor zanimanja. Svi ovi problemi mogu zahtjevati
savjetovanje prilikom kojeg će se uzeti u obzir jedinstvene potrebe
ove djece.
Procjenjuje se da čak 20 – 25% darovite djece i adolescenata ima socijalne
i emocionalne poteškoće, što je dvostruko više od onoga što susrećemo
u normalnoj populaciji školske djece.
Značajno je napomenuti da psihičke poteškoće koje se javljaju u populaciji
darovite djece i mladih imaju potpuno iste uzroke kao i u populaciji
nedarovitih (npr. konflikti u
obitelji i drugi oblici obiteljske patologije).
Obiteljska struktura, prema mnogim pokazateljima, ima presudnu ulogu
u tome hoće li dijete s visokim sposobnostima ˝uspjeti u životu˝,
odnosno uspjeti pretvoriti svoje potencijale u produktivnu darovitost
ili ne.
Danas neki autori pokazuju veliku zabrinutost za emocionalan razvoj
djece. Smatraju da živimo u vrlo izazovnom, ubrzanom i složenom svijetu
tj, da nam naša svakodnevica predstavlja mnoge izazove, koji nam onda
mogu predstavljati problem tj. mogu biti izvor stresa i određenih
emocionalnih problema.
Različita istraživanja, provedena u svijetu ali i u Hrvatskoj, pokazala
su kako i tzv. neprihvatljivo ponašanje kod djece - velikim dijelom
ovisi o (ne)zadovoljenju njihovih specifičnih potreba, kao i prevelikim
očekivanjima koje okolina pred njih postavlja. Ovo se posebno očituje
kod djece iznadprosječnih sposobnosti. Djeca iznadprosječnih sposobnosti
uglavnom se ne uklapaju u uobičajena očekivanja, ni po ponašanju,
a često ni po uspjehu u školi. Dok društvo preferira konformizam i
oportunizam, takva djeca su kreativna, uče brže i na kvalitativno
različit način, tvrdoglavi su i buntovni, te nerijetko odbijaju metode
"prokušane" na prosječnom dijelu populacije. Zbog svega
toga, takva djeca gotovo u pravilu nisu miljenici niti svojih vršnjaka,
niti svojih nastavnika, a u socijalnoj izolaciji kojoj su izložena
razvijaju posebnu i povećanu osjetljivost i emocionalnu nestabilnost.
Zbog svojih neuobičajenih osobina takva djeca mogu već rano steći
osjećaj da su drugačija od vršnjaka.
Individualnost pristupa temelji se na upućenosti u potrebe djeteta
koje nisu bile zadovoljene, te u mehanizme obrane koje primjenjuje
i na taj način bolje razumijevanje njegova ponašanja, doživljavanje,
tjelesnih i kognitivnih poteškoća.
U osnovnim školama rad se prilagođava sposobnostima prosječnog dijela
populacije što je često nedovoljno poticajno za nadarene. Nerijetko
se takva djeca dosađuju u školi, budući da početne školske zadatke
savladavaju bez ulaganja velikog truda, pa propuštaju razviti radne
navike, što ih sprečava u usvajanju osnovnih ili bazičnih znanja.
Ako još izostane i potpora u obitelji, takva djeca vrlo brzo nauče
“zabušavati”. Tako se može dogoditi da nadareni s vremenom zaostaju
za prosječnom djecom i to naročito u trenutku kad akumulirana znanja
počnu igrati ulogu u savladavanju novih sadržaja, tj. napredovanju
na višim nivoima školskog projekta. U takvoj djeci nastavnici rijetko
uoče visoke potencijale, budući da u njihovom ponašanju izostaju komponente
koje se obično pripisuju nadarenoj djeci – visoki školski uspjeh i
lakoća učenja. To sve zajedno utječe na stvaranje loše slike
o sebi koju potvrđuju niža očekivanja okoline i niži rezultati.
Tada se oni počinju ponašati u skladu s tom slikom, očekuju školski
neuspjeh, pa ga samim tim i češće doživljavaju.
Različite usporedbe “uspješne” i “neuspješne” djece iznadprosječnih
sposobnosti pokazale su da se neuspješni razlikuju od uspješnih ponajviše
po neopravdano niskoj slici o samima sebi. Također, kod većine djece
prosječnih i iznadprosječnih sposobnosti, uz niži školski uspjeh,
mogu se pojaviti i poremećaji u ponašanju koji se očituju u emocionalnoj
nezrelosti, neadekvatnom odnosu prema uspjehu i neuspjehu, otporu
prema autoritetu, te agresivnom reagiranju na frustracije, a zbog
čega se takva djeca svrstavaju ne u kategoriju talentirane djece i
djece s iznadprosječnim sposobnostima (u bilo kojem području), već
u kategoriju djece s poremećajima u ponašanju.
Svakom djetetu potrebno je suportivno osigurati, suglasno raspoloživim
uvjetima, povoljniji položaj obiteljskih, školskih i društvenih čimbenika
koji će ga pokrenuti k pozitivnim vrijednostima i trendovima razvoja
i samoaktualizacije u neposrednoj okolini i društvu uopće.
Autor: Maja Major, prof. pedagogije i etnologije
