KOMUNIKACIJA U OBITELJI
Teorija o medvjediću
Bračni par nije znao kako bi postupio s trogodišnjim sinom
koji je bio ljubomoran na novu bebu. Razveselila ih je knjiga o dječjoj
psihologiji. Jednog dana, kada je dječačić bio u posebno lošem raspoloženju,
majka mu rekne: «Sine, uzmi ovog medvjedića i pokaži što osjećaš prema
bebi.»
Prema knjizi, on bi medvjedića morao udariti i zgaziti. Ali,
trogodišnji sin zgrabi medvjedića za nogu i s očitim užitkom ode do
bebe i s njim je udari po glavi.
Anthony de Mello: Molitva žabe
Maja: Dakle, danas ćemo razgovarati
o komunikaciji u obitelji. Ja nekako pretpostavljam da većina onih
koji ovo čitaju, iskustveno zna što je obitelj, a i što je komunikacija.
A da ipak stavim na papir i neki teorijski okvir, kako bi svima bilo
jasno o čemu se radi ?
Roditelj/ica (razmišlja): Hm, kako ona to misli
razgovarati sa mnom? Pa piše članak, a ja ga čitam! Gdje je tu razgovor,
razmjena misli i riječi, KOMUNIKACIJA između nas? Osim toga, ona pretpostavlja!
Zamisli ti to, pa naravno da svi znamo što je obitelj! Upravo kuham
ručak za jednu. A u jednoj sličnoj su i meni kuhali. Baš filozofira!
A komunikacija, kaj god! Pričam s ljudima od kad znam za sebe, a i
oni sa mnom. A i čitala sam puno o tome, tak je to kad imaš dijete,
krećeš u novu školu.
Maja: Eto, listam sad malo različitu literaturu
i tražim kratku i jasnu rečenicu o tome što obitelj jest. I ne pronalazim
ništa što bi zadovoljavalo moje kriterije. Rečenica jedne naše političarke:
«Obitelj je domovina srca.» zanimljiva mi je za čuđenje i promatranje,
ali ne u ovom kontekstu. Da ne bih puno filozofirala već na samom
početku, sama ću odrediti da ćemo danas razgovarati o obitelji u kojoj
postoji jedan ili oba roditelja i dijete (ili djeca). Što se komunikacije
tiče, bit će mi malo lakše: gospodin Klaić u svom čuvenom «Velikom
rječniku stranih riječi» piše da riječ komunikacija dolazi od lat.
communicare- što znači učiniti općim. Dakle, priopćenje, saopćenje,
izlaganje, predavanje, biti u vezi, spajati. A komunikativan je onaj
koji je lako snalažljiv u ophođenju s ljudima, pristupačan i razgovorljiv.
Iz drugih izvora saznajem da su slušanje, govorenje, pisanje i čitanje
oblici komunikacije.
Roditelj/ica (razmišlja): Aha, znači po njenoj
teoriji ona i ja ipak komuniciramo, ona piše-ja čitam. Dakle, mogu
reći i da sam s Hemingwayem nedavno komunicirala!
Maja: Budući da se komunikacija između roditelja
i djece najvećim dijelom odvija pomoću govora i slušanja
(sva sreća!), naglasak ću ipak staviti na te dijelove komunikacije.
Pri govornom komuniciranju, osim samih riječi, postoje još tri komponente
koje će utjecati na to kako će drugi razumjeti našu poruku: a) naš
glas (ton, boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze), b) korištenje
tijela (naše neverbalno, mimika i gestikulacija), c) sama okolina
gdje se komunikacija odvija. Razgovor je namjerno i nenamjerno, svjesno
i nesvjesno, planirano i neplanirano slanje, primanje i djelovanje
poruka unutar neposrednih, licem u lice, odnosa s ljudima (Brajša,
1996.). Možemo reći da je razgovor vještina oblikovanja i slanja,
te osiguranja prihvaćanja i djelovanja poruke. Mi smo odgovorni za
slanje, ali i za primanje, te djelovanje naše poruke. To je posebno
važno u odnosu roditelj-dijete. Budući da je odnos roditelj-dijete
komplementaran a ne simetričan, tj. roditelj je taj koji je odgovoran
za odnos, njemu ostaje obveza i zadaća da provjeri kako je dijete
razumjelo poruku koju mu je uputio.
|
RJEČNIK POJMOVA
Faktor rizika i faktor zaštite.
Faktor rizika je bilo koji utjecaj koji povećava mogućnost pojave, pogoršanja
ili održavanja nekog problemskog stanja (Coie et al., 1993., prema Fraser, 1997.),
a može se pronaći od prenatalnih bioloških obilježja djeteta preko obiteljskih
do širokih uvjeta okoline koji utječu na dijete (Stouthamer-Loeber et al., 1993.,
prema Fraser, 1997).
Snage djeteta da se odupre faktorima rizika nazivamo zaštitni faktori. To su
one unutarnje i vanjske snage koje pomažu djetetu da se odupre ili umanji rizike,
one pozitivne snage koje pridonose poželjnim posljedicama u situaciji rizika.
Izvor citata: B. Sladović-Feranz: «Psihosocijalni razvoj djece u dječjim domovima»,
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu / Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva
i mladeži, Zagreb 2003.
Hiperaktivnost,
ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) skraćeni je naziv za niz ponašanja
koja nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu
raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću.
Izvor citata: J. L. Mrđen, S. Puhovski: «Hiperaktivno dijete», Poliklinika za
zaštitu djece Grada Zagreba., Zagreb 2005.
Nasilje
Nasilje među djecom i mladima smatra se svako namjerno tjelesno ili psihičko
nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka
učinjeno s ciljem povređivanja, a koje se, neovisno o mjestu izvršenja, može
razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju i koje uključuje
ponavljanje istog obrasca a odražava neravnopravan odnos snaga (jači protiv
slabijih ili grupa protiv pojedinca).
Izvor citata: «Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima»,
Dijete i društvo-časopis za promicanje prava djeteta, Ministarstvo obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti, god. 6., br. 1., Zagreb 2004.
Poremećaji u ponašanju:
Poremećaji u ponašanju podrazumijeva sva ona ponašanja koja na neki način ometaju
dijete ili mladog čovjeka u redovnom funkcioniranju, te mogu biti štetna i opasna
za tog pojedinca i/ili njegovo okruženje.
Izvor citata: N. Koller-Trbović, , A. Žižak, J. Bašić: «Određenje, prevencija
i tretman poremećaja u ponašanju djece i mladih», Dijete i društvo, god.3.,
br.3., str.319-343., Zagreb 2001.
Prevencija
Prevencija je postupak ili ukupnost radnji koje se poduzimaju da se spriječi
radnja koja će proizvesti kao posljedicu zaštitu od čega.
Izvor citata: V. Anić: Rječnik hrvatskog jezika”, Novi Liber, Zagreb, 2000.
Stres
Stres je “sklop emocionalnih, tjelesnih (fizioloških), i/ili bihevioralnih reakcija
do kojih dolazi kad neki događaj procijenimo opasnim i/ili uznemirujućim, odnosno
kao sklop psihičkih i tjelesnih reakcija na stresor koji pred nas postavlja
zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti.”
Izvor citata: J. Pregrad: «Stres trauma, oporavak», Društvo za psihološku pomoć,
1996.
Stresor
Stresor ili izvor stresa je “događaj ili niz događaja za koje procjenjujemo
da ugrožavaju: naš život i/ili život nama važnih ljudi, materijalna dobra, samopoštovanje
i sl., odnosno kao događaj koji smatramo da može poremetiti (izmijeniti), uobičajeni,
svakodnevni tijek našeg života.
Izvor citata: J. Pregrad: «Stres trauma, oporavak», Društvo za psihološku pomoć,
1996.
|
|
Roditelj/ica (razmišlja): Joj,
strašno volim kad se netko pravi ovako pametan! Dajte mi nešto konkretno
!
Maja: Hm, mogla bih dati i neki konkretan
primjer, da približim teoriju životu. Zamislimo situaciju: otac umoran
dolazi kući nakon posla i devetogodišnja Tea sva sretna što ga vidi
dotrči mu u zagrljaj. Otac joj izmigolji iz zagrljaja, rastreseno
je potapša po glavi, istovremeno joj govoreći: «Ej zlato, drago mi
je što te vidim». Tea je pomalo zbunjena, istovremeno osjeća da je
otac ne želi zagrliti i da nije baš najsretniji što je vidi, ali govori
joj suprotno. Budući da je Tea dijete, teško je zamisliti da će znati
što je točno zbunjuje u cijeloj priči, a i ako shvati, teško da će
svoju zbunjenost reći ocu jasno i glasno. Odgovornost je oca da se
zapita: Što je Tea zapravo čula? Kako je to razumjela? Na što sam
je svojim neverbalnim ponašanjem usmjerio? Koliko sam bio iskren prema
njoj? Iskrena komunikacija s nekim znači da su naše misli,
osjećaji, djela i riječi koje idu van usuglašeni. Tein otac
bio bi iskren prema Tei da joj je rekao: « Teić, jako sam umoran,
imao sam težak dan na poslu. Vidim da si sretna što me vidiš i da
bi se rado družila sa mnom, samo te molim pola sata da se najedem
i vratim snagu. Pa idemo u šetnju nakon toga da mi ispričaš kako si
provela dan, a i ja tebi. Štima?» Raskorak između verbalnih i neverbalnih
poruka dovodi do dvostrukih poruka (double bind).
Zapamtimo: Razgovor nije samo sadržaj koji izgovaramo.
Razgovoru pripada i sve ono što ostaje neizgovoreno za vrijeme razgovora
(kontakta).
Roditelj/ica (razmišlja): Da, konkretno je.
Ali i nemoguće za ostvariti! Pa tko ima toliko strpljenja nakon cjelodnevnog
posla?
Maja: Hm, čini mi se da je vrlo bitno ovdje
spomenuti da roditelji ne moraju uvijek biti spremni i raspoloženi
za razgovor sa svojom djecom ili supružnikom. Ono što ipak
moraju činiti ukoliko žele jasnu i nemanipulativnu komunikaciju koja
će njegovati zdrave odnose unutar obitelji jest da se ponašaju u skladu
sa samima sobom. To bi značilo da vježbaju biti svjesni svojih trenutnih
potreba, želja i osjećaja i da ih direktno i jasno izraze drugima.
Slijedi primjer tipičnog komunikacijskog nesporazuma zbog nemogućnosti
direktnog i verbalnog izražavanja vlastitih osjećaja, potreba i želja
(ovaj put između bračnih partnera):
Miroslav: 'Vidiš, jutros sam se probudio dobro
raspoložen. Mislio sam da bi bilo super da odemo na izlet po tako
lijepom vremenu. Ali, ti si se uhvatila spremanja i izgubili smo cijeli
dan u kući.'
Petra: 'Pa zašto mi ništa nisi rekao? I ja
sam htjela ići van, ali vidim ti šutiš, ništa ne predlažeš, pa sam
se primila spremanja. U kući je kaos, a ti se ionako voliš izležavati.
Mislila sam da ti to i sada paše.'
Roditelj/ica (razmišlja): Uh, ovo mi je jako
poznato!
Maja: Postoje brojne komunikacijske teorije
i mnogo pametnih ljudi koji su pokušavali i uspijevali klasificirati
neke oblike i stilove komuniciranja. Meni je vrlo draga gospođa Virginia
Satir, humanistica koja je po vokaciji obiteljski terapeut i veliku
pažnju u svom radu pridavala je izgradnji samopoštovanja
kod članova obitelji. Tijekom svoje prakse V. Satir otkrila je da
postoje neki univerzalni obrasci načina komuniciranja među ljudima.
Ti obrasci posebno su vidljivi kad su ljudi pod stresom, kad im je
osjećaj vlastite vrijednosti ugrožen, kad gube samopouzdanje i postaju
nesigurni. U tim slučajevima najčešće se počinju ponašati po jednom
od sljedećih komunikacijskih obrazaca:
a) pomiruju / ublažavaju
b) optužuju
c) pametuju
d) izbjegavaju / ometaju
Pomirivač uvijek govori na način koji se uklapa nastojeći svima
udovoljiti, izbjegavajući sukob, ispričavajući se i nikada se ne suprotstavljajući,
bez obzira o čemu se radi. Optuživač je onaj koji stalno pronalazi
pogreške, ponaša se superiorno i kao da poručuje «da nije tebe, sve
bi bilo dobro». Pametnjaković je vrlo korektan i vrlo razuman, koristi
pretjerano razumne, precizne i «pametne» riječi s detaljnim opisima.
Često se poziva na autore, knjige, teorije i vlastitu učenost pretjerano
racionalizirajući. Sve što ometalo čini ili govori irelevantno je
u odnosu na ono što govore ili čine drugi. On nikada ne daje odgovor
na pitanje, ignorira ga, ponekad sam postavlja pitanja, ali na pogrešnom
mjestu.
Roditelj/ica (razmišlja): Pa i nešto od ovoga
mi je poznato! Kako ljudi uopće uspijevaju drugačije komunicirati?
Je li moguće?
Maja: Naravno, postoji i drugačija komunikacija.
Često ljudi ovakve obrasce koriste nesvjesno, što bi značilo da ukoliko
imaju volje i mogućnosti osvijestiti ih, mogu ih i mijenjati. Ljudi
mogu koristiti usklađenu i otvorenu komunikaciju, iskrenu razmjenu
osjećaja, misli, potreba, doživljaja. Nije lagano prekinuti stare
obrasce i odustati od naučenih komunikacijskih uloga. Strah od odbacivanja
najjača je prepreka i često se javlja u obliku sljedećih rečenica:
a) možda ću pogriješiti
b) možda se nekome neću svidjeti
c) netko će me kritizirati
d) možda ću biti previše nametljiva
e) mislit će da nisam dovoljno dobra
f) vidjet će da nisam savršena
g) otići će i ostaviti me
Naravno da ćete pogriješiti ako nešto radite, da se nećete svima
svidjeti, da će vas netko ponekad iskritizirati! Nametljivost ima
i svojih prednosti, a da li je najgora stvar na svijetu da netko misli
da nisi dovoljno dobra, a pogotovo savršena. I na kraju, pa što ako
ode?
Roditelji koji razvijaju ovakva razmišljanja u dobrom su kontaktu
sa vlastitim osjećajima, tijelom i mislima, te kao takvi mogu lako
sa svojom djecom komunicirati iskreno i otvoreno, te ostavariti bliskost
i povjerenje. A to je bitno, zar ne?
Hm, možda bi ovo mogao biti i zaključak našeg ovomjesečnog
druženja, dosta bi bilo teorija o komunikaciji. Počnimo komunicirati
život !
Autor:
Maja Major, prof. pedagogije i etnologije
RADIONICA:
a) Neverbala komunikacija: Male vježbice za velike
zaključke
1) VOĐENJE SLIJEPCA
Tijekom ove igre nitko ne govori. Na dogovoreni znak zamijene
se uloge. Obitelj se podijeli u parove (po dogovoru, naravno) u kojima
naizmjence vode tako da dok jedan žmiri (ili ima oči povezane maramom),
drugi ga pažljivo vodi prostorom tako da se ni sa kim ne sudari, odnosno
da ne nagazi na minsko polje. Minsko polje možete označiti komadima
novinskog papira ili namještaja koje pomičete prilikom prolaska novog
para. Važno je zamijeniti uloge.
Razgovor: Hm, mislili ste da neće biti verbalnog?!
Obitelji, ipak ništa bez razgovora! Razgovarajte svi zajedno kako
ste se osjećali kad ste vodili, a kako kao «slijepac»? Što je bilo
teže? Opišite to jedni drugima! Kako ste se sporazumijevali ako niste
smjeli razgovarati? Kako ste primali poruke onog tko je vodio? Da
li je bilo važno pratiti pokrete tijela (dodir) onog tko je vodio.
Što tu znači SLUŠATI? (Potpuno se usmjeriti, usredotočiti na drugoga.)
2) SJETI SE MOG POKRETA
Sudjeluju zajedno roditelji i djeca! Pokažite neki pokret počevši
od ispruženih ruku iznad glave. Nazovite ga brojem 1 i tako pokazujte
pokrete svim dijelovima tijela sve do nožnih prstiju (broj 9). Nakon
toga izvikujte brojeve nasumce, a ostali pokušavaju sjetiti i zauzeti
onu poziciju koju ste vi pokazali uz određeni broj.
b) Kako slušamo jedni druge?
Oprosti, možeš li ponoviti? Nisam pratila, malo sam se zamislila!!!
1) LOŠI SLUŠAČI
Obitelj sjedi u krugu, a dobrovoljac izađe iz prostorije dok
se ostali ne dogovore što će «slušači» raditi. Oni će, svaki na svoj
način, pokazivati nezainteresiranost i nepažnju prema onome što «pripovjedač-dobrovoljac»
priča (gledat će u drugom smjeru, čistiti nokte, zijevati, pjevušiti,
gledati na sat, prekretati očima i sl.). Pripovjedač svima priča o
tome kako je proveo jučerašnji dan ili neku drugu zanimljivu temu.
Nakon par minuta igra uloga se prekida i svi pljeskom zahvaljuju pripovjedaču
za njegov napor.
Razgovor: Slušači, što mislite kako se pripovjedač/ica
osjećao/la dok je pričao/la, a vi je niste slušali? Da ste vi pripovjedač,
kako biste reagirali?
Pripovjedaču, kako si se osjećao/la? Što bi najradije učinio? Po čemu
si vidio da te nitko ne sluša?
Ono o čemu još možete razgovarati jest tema na koji način je tko u
obitelji odlučio ne slušati, kojim načinima je pokazivao nezainteresiranost!
Ima li ičega poznatog u tome?
|
