JA ILI TI PORUKA

  “Slušaj, tvoja mi se prijateljica uopće ne sviđa.”
“Daj,mama, prestani me gnjaviti.”
“Ti nikada, ali baš nikada ne slušaš.”
“Mama, Ana je moja prijateljica.”
“Zar majci može biti svejedno s kim joj se dijete druži? Reci ti meni kakav je ona đak?”

  “Što te briga, to je njena stvar.”
Šutnja. Majka kaže nestrpljivo: “Hajde, da čujem, kakav je đak?”
Kći se kao u nekom krimiću uporno brani šutnjom.
“Očito nije osobit”, kaže mama.
“Mama, molim te prestani.”
“Ohooo, ti si svašta dozvoljavaš.”
“Mama, pa...”
“Tišina, dosta! Ne trpim drskost!”

 Priznajte, ovaj dijalog čisti je horor, a nije baš rijedak. Navest ću samo početke sličnih razgovora: Ti uvijek...Ti nikad... Zašto baš ti... Jedina ti... Ti ne znaš što sam sve propatila zbog tebe.
 Priznajte, stravično je, čak i ovako istrgnuto iz konteksta. No to je tek dio svakodnevnih razgovora prosječnih tinejdžera s prosječnim roditeljima. Ali i prosječni tinejdžer ima svoju taktiku, jednako upornu i zamornu, pa ćete vjerojatno prepoznati rečenice koje mogu otjerati u očaj svakog “fosila” ili, kako reče jedan nadahnuti mladac, “roditeljosaurusa”.
  Je li vam, odnekud poznato ovo: Vi meni ništa ne vjerujete... Vi ste u krivu…Niste mi nikad dozvolili... Pogledajte druge... uvijek ste na njegovoj/ njenoj strani... Vi me ne volite... Vi me ne razumijete... Uvijek samo galamite na mene... Da, da, vi sve znate...?

  Nakon ovakvog uvoda zapitat ćete se ima li uopće nade za normalan razgovor. Ima – itekako ima. Tajna se krije u obliku u kojem se jedni drugima obraćamo .U svakodnevnoj komunikaciji roditelja i djece tinejdžera prevladava poruka u ti ili vi obliku, koja često nije drugo nego napad, a u napadu je istina uvijek na jednoj strani. Protivnika se proziva, optužuje, ranjava, tjera u kut, udarci su nerijetko ispod pojasa, kako se to kaže u boksu, što znači bolni. U skladu s time i rezultat je uglavnom katastrofalan za oba sudionika. Poruke po sadržaju mogu biti sasvim u redu, ali je ambalaža živa katastrofa. I u darivanju je važno da poklončić bude lijepo upakiran. U dijalogu je važno oboje: i sadržaj i omot, tj. način kako se poruka upućuje.

  Tzv. ti-poruka često izgleda kao napad. I kada je upućena s dobrom namjerom, ona je obično usmjerena na osobu, a ne problem. U razgovorima kakvi su navedeni na početku teksta, svi su nesretni i povrijeđeni. Za razliku od ti-poruke, ja-poruka ne krije u sebi osudu, ona izriče tvrdnju i kazuje kako se osjećaš u odnosu na situaciju i ono što se događa, ona govori o tvojim htijenjima i stavovima. Pokušaj opisati ponašanje koje ti smeta i pritom ne optuživati ili napadati. Samo kratko opiši.

  Navest ću primjer. Ti započinješ razgovor: “ Mogu li u subotu ostati do ponoći na tulumu, prijateljica ima rođendan?” Ako roditelj odgovori niječno, opiši kako se osjećaš nakon njihova odgovora. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno izgovoriti to mirno. Možeš reći: "To me rastužuje i boli jer mi se čini da nemate povjerenja u mene. A i frendovi će mi reći da sam jedini među njima bebač.” (Dakle, nemoj reći: "Da, da, vi uopće nemate u mene povjerenja", jer takva formulacija zvuči kao napad, pa će i odgovor biti isto takav. A ako se međusobno napadate, nema dogovora i pravog rješenja.) Već čujem prigovore poput: “...toliko teksta sasvim bez veze... ne, ne poznajete vi moje roditelje, kod njih takve stvari uopće ne pale.” Možda je to točno i najvjerojatnije u tvom životu ni poslije neće sve teći baš sasvim glatko. No takva vrsta razgovora proširuje polje obiteljske demokracije, otvara prostor da članovi obitelji nauče čuti jedni druge i smanjuje nepotrebnu napetost. Jasno da se to ne postiže ako se mijenja samo jedna strana - mijenjati se trebaju svi – ali netko mora pokrenuti cijeli proces.
Kao pripadnik napredne mladeži mislim da si najprikladnija osoba da to učiniš. Tim ćeš činom dokazati da si za častan i pošten dijalog te da poštuješ druge. A na drugima je da uzvrate istom mjerom. Svakako je bolje popraviti kvar nego tražiti krivca. (Zamisli da ste krenuli na izlet automobilom i on je odjednom stao. Što je pametnije i bolje: popraviti kvar pa čak ako treba i malo pogurati auto ili se međusobno optuživati?) Evo još nekoliko napomena kako poruku učiniti što jasnijom.

  U opisu događaja budi jasan i precizan.

  Bolji je početak: ...kad me ne pustite u subotu van... nego ...Perini roditelji..., Vi nikad..., Vi uvijek...
 
  Svakako izbjegni napade i rečenice koje zapravo ništa ne govore poput: Baš ste tvrdoglavi..., ...moja generacija...

  Budi kratak i nastoj da poruka bude jednoznačna. Na zahtjev kao što je: “Mogu li vas nešto pitati, ali obećajte mi da me nećete, kao predzadnji put, jer kada kod nešto trebam, i prije par godina, mislim da me ne volite, kako ću uopće učiti , kad nikad...” - teško je odgovoriti. Takva poruka ulazi u one gdje autor ne zna što doista želi, ali na tome inzistira. Umjesto toga reci npr.: "U subotu dečki organiziraju…" I u opisu posljedica budi jasan/jasna.

  Eto, drage cure i dečki, toliko za ovaj put. Možda sam vas malo i zbunio. Nisam nezadovoljan ako sam samo u tome uspio, jer se nadam da će vas sve napisano potaknuti na razmišljanje. Priznat ćete, najgore je kada je druga strana sto posto u pravu. Vrijedi pokušati, držim vam fige i predlažem slijedeće: ostavite kao slučajno otvorenu ovu internetsku stranicu. Siguran sam kako roditelji neće odoljeti da ne pročitaju ovaj članak. U tom slučaju tebi preostaje samo pola posla.

 

SAVJETE DAJE: MR. SC. ZLATKO BASTAŠIĆ DR. MED. SAVJETOVALIŠTE KREMOK D.O.O. TEL: 363 08 93