DOVOLJNO DOBRA MAJKA

 Vraćamo se brodom s Mljeta. Umoran od cjelodnevnog lutanja tim prelijepim otokom, tonem u drijemež i prepuštam se sjećanjima. Ali ne zadugo. Dječačić kuštrave glavice na sjedištu ispred mene, otprilike dvogodišnjak, traži nekog tko će s njim poigrati. Pokušava nešto reći na francuskom. Maše rukama kao da meni i mom prijatelju govori: "Hajde, što čekate, ja sam tu, pokažite što znate." Moj prijatelj uzima papirnati ubrus i oblikuje zečića. Dječak zečića odmah prihvaća i započinje igru. Zečić na dječakovu prstiću skakuće uokolo i iznenada dospijeva meni u krilo. Ja pak od salvete pravim magarca kojega druga ruka pokušava pogurnuti naprijed. Ali magarac je tvrdoglav i ne da se. Dječak uživa, a uživamo i nas dvojica odraslih. Zaigrali smo se i zaboravili koliko nam je godina. A igra je zarazna, pa se u nju uključila i majka, a ni ostali putnici nisu ostali ravnodušni. Jedino se otac nije dao smesti. Uporno je čitao novine, ne reagirajući na dječkove pokušaje da ga uključi.

 Pretpostavljam da većina čitatelja ove stranice zna koliko može biti snaga i upornost dvogodišnjaka. Stoga vas neće začuditi da igri nije bilo kraja i da smo se moj prijatelj i ja na kraju ipak umorili, a umorio se bio i dječačić. Opazivši da dijete od umora postaje sve nemirnije, majka ga je polegla na sjedalo, zagledala mu se u oči i počela mu pjevati neku krasnu pjesmicu. Dječačić se smirio i sam zapjevušio. Melodija je bila toliko lijepa da sam se i ja opustio i ponovno utonuo u sjećanja uživajući u prelijepoj večeri kasnoga ljeta. A onda se kuštrava glavica opet pojavila. Dječak nam je pružio svoju igračku, medvjedića: želio je da se s njim upoznamo. Rukovali smo se s medonjicom i pogladili ga. Uto je brod uplovio u jednu od usputnih luka i naš je suigrač, zagrlivši čvrsto svoga plišanog prijatelja, otišao mašući nam i opraštajući se onim svoj djeci poznatim i na svim jezicima razumljivim pa-pa.

 A ja ne bih bio ja da sve to odmah nisam vidio i sa stručne strane. Koliko je toga bilo u samo jednoj maloj lutkarskoj etidi, koliko se toga suptilnoga dogodilo u interakciji svih sudionika igre. Stručnjaci o tome pišu knjige, a ja ću spomenuti jednog, meni vrlo dragog, Engleza Donalda Winnicotta. On je pisao o tome kako dijete ne treba supermamu, već samo dovoljno dobru majku. Drugim riječima, ne majku koja previše očekuje od djeteta, koja polazi od sebe i svojih potreba, već običnu, prosječno dobru majku, koja polazi od djetetovih potreba. Dovoljno dobra majka jednostavno je tu: da potiče, da zagrli, da postavi granice. U zagrljaju takve majke dijete stječe tzv. bazičnu sigurnost, tj. onu sigurnost bez koje se ne može s povjerenjem u sebe i vlastite snage krenuti u avanturu sa svijetom (pa čak, u ovom slučaju, i s dundovima, kako to krasno kažu Dubrovčani, tj. stričekima po zagrebački koji su prevalili šezdesetu preko leđa).

  I na kraju zahvaljujem svojem malog suigraču i njegovoj majci i na tome što su mi pomogli sročiti ovaj prilog za vas koji ćete slučajno ili namjerno zalutati na ovu stranicu.

SAVJETE DAJE: MR. SC. ZLATKO BASTAŠIĆ DR. MED. SAVJETOVALIŠTE KREMOK D.O.O. TEL: 363 08 93