MALA ŠKOLA OBITELJSKE DEMOKRACIJE

 Na zamisao da pokrenem ovu temu došao sam nakon intervjua sa simpatičnom četveročlanom obitelji koja je došla u moje savjetovalište. Otac mi je ispričao da jednom tjedno imaju obiteljski sastanak gdje se dogovaraju o zadacima za sljedeći tjedan. Sastanak nikad ne vodi isti član. Pred sedam godina u jednom mjesečniku za tinejdžere imao sam kolumnu "Mala škola obiteljske demokracije". Tekstovi su bili namijenjeni u prvom redu mladima, ali sam se nadao da će u rubriku zaviriti i pokoji znatiželjni roditelj. Danas mi se pak javlja sve više roditelja koji žele naučiti kako na pravi način komunicirati sa svojim adolescentima.

 U čemu se demokracija u obitelji razlikuje od one u društvu ? U društvu je narod izabrao svoje predstavnike. Pokaže se li da ti predstavnici narod dovoljno dobro ne zastupaju, on ih može smijeniti – procedura je doduše spora, ali ipak učinkovita. Sad zamislite ovakvu situaciju: roditelji zabranjuju izlaz svom tinejdžeru, a on ode u centar za socijalni rad i na nekoj vrsti "roditeljske burze" izabere druge roditelje... I tako unedogled. No roditelje dijete nije izabralo dobrovoljno, pa ih ne može ni zamijeniti. Slično je i s roditeljima koji su nezadovoljni svojom djecom. Pa kakva je to onda demokracija ?

 A neki se od vas vjerojatno već pitaju nije li demokracija u suprotnosti s ulogama u obitelji. Kao da čujem i 'pubertlije': "Tko nas pita želimo li baš takve roditelje kakve imamo? Tako i tako, sva je vlast u njihovim rukama..." Točno, potvrđujem, i dodajem: ali i odgovornost. Mnogi roditelji maštaju o tome da imaju idealnu djecu, poslušnu i neproblematičnu, a mnoga djeca roditelje koji neće postavljati granice, već će sve dopuštati i davati punu slobodu bez odgovornosti. Ali naša se sloboda uvijek sukobljava s tuđom. Prema tome, apsolutne slobode nema. Stoga i u obitelji moraju postojati pravila koja određuju što je čija dužnost. To ne znači krutost i autoritarnost, već dogovaranje gdje se vodi računa o potrebama, mogućnostima i stupnju odgovornosti svakoga člana.

 Sve je mnogo jednostavnije dok su djeca klinci, jer ne postavljaju pitanja ni o pravima ni o dužnostima. Ipak ne jedan inteligentni trogodišnjak domislio se zbog nedobivenog sladoleda uličnom prosvjedu u doba dana kada je vani najviše ljudi. No stvari se mijenjaju. Kako djeca rastu, raste i njihova potreba za više prostora i slobode, a roditelji im izgledaju sve manje i manje moćni. To je osobito naglašeno u pubertetu i ranoj adolescenciji. Počinju izlasci s frendovima i frendicama. Roditelji postaju "gnjavatori", a obiteljske svečanosti pravo mučenje.

 Glazba, izlasci, prijateljice i prijatelji, druženje s mladima iz drugih obitelji dovode u pitanje do tada čvrsta obiteljska pravila. Mladi se počinju pitati o svijetu odraslih u koji ulaze. Na tom putovanju u odraslost oni ne mogu sići na nekoj usputnoj stanici i reći: "Ajd, bok, neću se s vama igrati!" Sa svim promjenama koje su ih zahvatile nije se lako suočiti, jer one istodobno i raduju i plaše. Za roditelje svi su ti izlasci i zahtjevi, to ćudljivo ponašanje, došli prebrzo i prerano, a za tinejdžere prekasno. Sada je ključno pitanje što učiniti da bi zajednički život bio podnošljiv, manje naporan svim članovima obitelji.

 Odgovor se krije u demokraciji, jer ona mijenja i nagriza stare i uhodane oblike i donosi više konkretne slobode. No osnova je demokracije dogovoranje. Kako je dogovaranje proces, ono nikada nije završeno. Dogovaranjem se utvrđuju pravila kojih se svi trebaju držati, ali to ne znači da su jednom dogovorena pravila vječna i da se ne mogu mijenjati. No promijeniti se mogu opet samo dogovaranjem. Izigrati dogovor znači izigrati ne samo ukućane nego i sebe, to znači pogaziti vlastitu riječ. Poštovati dogovor pak znači prihvatiti odgovornost za svoje postupke, a to je put pravog sazrijevanja. To ujedno znači poštovati i svoju obitelj i sebe, jer je u pravila ugrađena volja obiteljskog naroda: mame, tate, sestre, brata, bake i djeda, ali i moja.

 Stoga onaj tko se ne pridržava dogovorenih pravila mora snositi posljedice. Uzmimo primjer: dogovorili ste se sa sinom ili kćeri da će kući doći u ponoć i neće piti alkohol. Ona ili on vratili su se sat kasnije, a kako se ponaša jasno je da nije popio/popila tek čašu piva. Kako postupiti ? Kakva treba biti kazna ? To ovisi o dogovoru u obitelji. U svakom slučaju loše bi bilo da on/ona ne osjete posljedice svoga postupka, jer to umanjuje vrijednost dogovaranja. Dogovor bi, naime, trebao predvidjeti čime će se sankcionirati nepoštovanje dogovora.

 Odgovornost je riječ koju ću često spominjati u našem razgovoru o obiteljskoj demokraciji, jer odgovorno ponašanje, primjereno dobi, u demokratski orijentiranim obiteljima širi prostor slobode. Ali kao dugogodišnji obiteljski terapeut upoznao sam i obitelji koje funkcioniraju gotovo na feudalni način. U njima ima samo kazni, a roditeljski autoritet temelji se jedino na apsolutnoj poslušnosti i podređenosti djece. Nažalost, takvi kruti, rekli bismo "totalitarni", sustavi itekako su ranjivi, a najčešće pucaju kada mlada osoba odraste. No tu je i šansa: netko je rekao da pubertet mijenja cijelu obitelj, pa se tako i stariji mogu uz mlade pomladiti.

SAVJETE DAJE: MR. SC. ZLATKO BASTAŠIĆ DR. MED. SAVJETOVALIŠTE KREMOK D.O.O. TEL: 363 08 93