NAVODNO ZLOČESTA DJECA

 Mi još uvijek možemo poslužiti kao loš primjer, ali ne možemo biti na tako puno mjesta odjednom... - grafit
.

 Subota ujutro, sasvim obično jutro. Moja suradnica i ja smatramo da smo pripremili izvrsnu radionicu. Proigravat ćemo scenskim lutkama male etide iz života djece koja su doživjela mnoga traumatska iskustva, prije svega zlostavljanja, zanemarivanja i odbacivanja od roditelja, a s kojom svaka dva tjedna održavamo kreativne radionice.

 Ulazimo u dvoranu u kojoj se odvijaju naše radionice. Djeca nas čekaju u sredini dvorane. Čujemo smijeh, znači da su dobre volje, dakle još jedan preduvjet za dobru radionicu. No osim smijeha, do nas dopiru i zvukovi nalik roktanju. To se jedan dječak i djevojčica nadmeću u tomu tko će se glasnije podrignuti. Na nas uopće ne obraćaju pozornost, a meni se nameće misao da je cijela predstava i namijenjena nama. Iako sam dugogodišnji psihoterapeut, jedva sam uspio ne pokazati ljutnju. Pa kad sam još na pitanje "što to radite" dobio odgovor "podrigujemo se", osjetio sam snažan poticaj da ih oboje najurim iz grupe. Uostalom, često su ometali rad u radionici. A onda mi je naglo sijevnula pomisao da oni to zapravo i žele. Tako i tako su stalno u nekoj kazni, često i ne stignu pravo do škole, a već ih dežurni nastavnik šalje kući zbog neprimjerena ponašanja. I tako u krug. Ali naše nesvjesno zaista je nepredvidivo: meni se u tom trenutku (da sam lik u stripu, vidjeli biste to u balončiću iznad moje glave) u svijesti pojavila slika djetenceta na majčinu ramenu koje se upravo podrignulo. Ta nisu li i ovo dvoje bebe u emocionalnom smislu, nedovoljno zreli za svoju dob ?
S tom slikom u sebi sjeo sam do njih, a oni su se još zdušnije nastavili natjecati. Premda mi nije bilo lako to slušati, počeo sam se diviti njihovu umijeću. Rekao sam da sam i ja kao dječak pokušavao proizvesti slične zvukove, ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Na to su mi stali objašnjavati u čemu je tajna, ja sam pokušavao, ali opet bezuspješno. A onda sam rekao da je prava šteta ne iskoristiti njihov talent za nešto bolje od obične zafrkancije. Predložio sam njima i ostaloj djeci da upriličimo koncert . Utvrdili smo najprije da nam za to trebaju solisti, dirigent i orkestar. Dogovoreno je da dirigent budem ja. Upitao sam ih znaju li izvoditi još kakve slične zvukove. Naravno da je odgovor bio potvrdan. Odmah su stavili ruke pod pazuha i izveli"prdece". Zatim smo se dogovorili što će tko izvoditi i koncert prvi takve vrste u povijesti glazbe započeo je. Ne treba ni reći da nije prošlo ni pet minuta, a već smo svi od smijeha popadali na pod.

 Nakon nekog vremena izvadio sam lutke iz vreće i prepustio njima da oblikuju igrokaze. Gotovo su sve igre bile povezane s njihovim sudbinama. Igrali su "Ivicu i Maricu", priču o djeci koju su napustili roditelji, bio je tu i igrokaz o lopovima koji su ukrali djecu. Djeca su kod njih živjela sve dok jednog dana zločesta vještica nije lopove pretvorila u ogavne puževe, gliste, guštere, žabe i potom djecu odvela k sebi u kuću. (Mnoga su ta djeca u svom kratkom životu promijenila nekoliko domova ili udomitelja.)

 I što na kraju zaključiti ?
Ovaj je prilog nastavak onog od prije mjesec dana, gdje je riječ bila o unutarnjoj slici. I ovaj je put unutarnja slika djetenceta na majčinu ramenu promijenila slijed zbivanja. Da sam ih potjerao kući, ne znam koji već put oni bi bili "glavni", crna ovca, dežurni krivac za sve i samo bi potvrđivali vlastitu lošu sliku o sebi.
Primjer pokazuje i to kako treba znati osluškivati djecu, osjetiti što se u njima događa i u svom radu s njima polaziti upravo od toga: od djeteta i njegovih potreba, a ne od sebe i svojih potreba. To je conditio sine qua non svakog odgoja. U svakom slučaju nimalo lak zadatak.

 

 

SAVJETE DAJE: MR. SC. ZLATKO BASTAŠIĆ DR. MED. SAVJETOVALIŠTE KREMOK D.O.O. TEL: 363 08 93