STID - Destruktivna moć posramljivanja?
Scena u restoranu: za stolom sjede majka, otac, djevojčica
od tri godine. Roditelji su udubljeni u razgovor, a djevojčica se
pokušava zabaviti prelijevajući vodu iz jedne čaše u drugu, pritom
nešto vode prolije na bijeli stolnjak: “Sram Te bilo, pogledaj kako
su SVA druga djeca dobra, SAMO TI uvijek nešto izvodiš!” uzrujava
se mlada majka.
Scena u tramvaju: “Sram te bilo, kako si se zaprljala” ljuti
se baka na unuku koju vodi iz vrtića, “pogledaj kako su SVA druga
djeca čista!”
Scena na školskoj priredbi: “Zašto ne pjevaš glasnije, zašto
si tako stisnuta? Nemoj se sramiti………” potiče učiteljica djevojčicu.
Kako ? Kad su se pruke koje izazivaju stid
već tako duboko uvukle u mišiće i pod kožu. Dječje spontano ponašanje
prečesto je naišlo na osudu i kritiku, dijete se prečesto posramilo
pod bremenom teških poruka koje odrasli izgovaraju s lakoćom, nesvjesni
toga što ZAPRAVO kažu. A to što kažu jeste “Ti ne valjaš. Trebaš se
sramiti sebe! Drugi su bolji!”
Poruke koje posramljuju direktno napadaju biće djeteta, umjesto
da su prvenstveno usmjerene na određena ponašanja, koja dijete onda
može, prema potrebi, ispraviti. Poruke koje posramljuju dijete uče
da ono u suštini ne valja i da bi se trebalo sramiti pred drugima.
Daniel Goleman, autor poznatih knjiga o emocionalnoj inteligenciji
kaže da psihologija tek u novije vrijeme otkriva važnu ulogu koju
stid igra u poremećajima ponašanja i nasilnom ponašanju djece. Riječi
koje posramljuju imaju najsnažniji učinak kad dolaze iz ustiju ljudi
koji su nam bliski, kojima se divimo, koje volimo, stoga će na dijete
najviše utjecati poruke roditelja, no riječi koje izazivaju sram od
strane učitelja, druge djece, braće i sestara također mogu negativno
oblikovati sliku koju o sebi ima dijete.
Osjećaj stida se razvojno javlja negdje oko druge godine, u fazi razvoja
pojma o sebi, kad dijete polako počinje svjesno oblikovati shvaćanje
“tko i kakav/kakva sam ja” i kad se stvaraju temelji osjećaja osobne
kompetentnosti, samopouzdanja, slobodnog izražavanja sebe. Ako se
dijete osjeti nevrijednim često će se još više potruditi da zadovolji
svoje roditelje. Na osnovi toga roditelj može zaključiti da je posramljivanje
pokazalo rezultat, no da li je zaista tako? Djetetov osjećaj vlastitog
identiteta oblikuje se pod utjecajem poruke koje čuju o sebi, te će,
kao posljedica previše “srami se” početi skrivati i potiskivati dijelove
sebe u nastojanju da bude prihvaćeno, kao “svi ostali. Istraživanja
sve više pronalaze veze između posramljivanja u djetinjstvu i kasnije
depresije, anksioznosti, poremećaji ličnosti, ovisničkog ponašanje.
Daljnja negativna posljedica posramljivanja je da djeca postaju pretjerano
zaokupljena samima sobom, te ne razvijaju u odgovarajućoj mjeri sposobnost
suosjećanja, empatije, razumijevanja osjećaja drugih.
Da li je moguće pokušati razumjeti što se događa u djetetu
kad se loše ponaša, umjesto da mu se poručuje da se treba sramiti
sebe?
“Loše ponašanje” uvijek ima neki razlog, može biti izraz potrebe za
pažnjom, reakcija na nesklad u okolini (za koji djeca posjeduju vrlo
osjetljive “antene”), povrijeđenost. Djeca često kad su povrijeđena,
ako nisu našla siguran način da izraze svoju bol, reagiraju agresivnošću.
Roditelji čine svojoj djeci ono što su nekad odrasli činili njima,
tako da je dobar način kako prekinuti lanac prenošenja “otrovnih strelica”
slijedećoj generaciji sjetiti se vlastitih osjećaja kao dijete, staviti
se u položaj djeteta i doživjeti izgovorene riječi iz te perspektive.
Na taj način odrasli mogu naučiti utjecati na dijete bez da mu na
bilo koji način poručuju da nešto s njime nije u redu, da je “loše”.
I dijete će imati slobodu razvijati svoju spontanu izražajnost – izražavati
osjećaje, pjevati, plesati, smijati se, plakati, na svoj osoben način,
svjestan/a svoje jedinstvenosti i vrijednosti kao ljudsko biće.
SAVJETE DAJE:
mr.spec.Melita Stipančić, klinički psiholog
Hrvatsko - austrijski trening centar za NLP
TEL: 091 7539818
E-MAIL: info@nlpt.hr |
