EMOCIJE KOD DJECE – STRAHOVI
Djevojčica se budi usred noći uz vrisak. Plačući pokazuje
u mrak uplašena izraza lica. Prvog trena ne reagira na pokušaje roditelja
da je umire, razbude, doima se kao da ih ne prepoznaje. Nakon nekog
vremena ipak dolazi k svijesti, no više ne želi u svoj krevet. Umiruje
se tek kad joj roditelji dopuste da ostane spavati u njihovom krevetu.
Česta scena koju su mnogi roditelji doživjeli na ovaj ili onaj
način. Djetetov strah budi i strah roditelja, koji se pitaju što se
događa, što je to dijete doživjelo da je tako burno reagiralo.
Dio odrastanja je ono što se ponekad naziva „emocionalno
opismenjavanje“. Dakle, djeca uče prepoznavati određene osjećaje
i na njih reagirati. U mnogim obiteljima postoji određeno nepisano
pravilo da su neki osjećaji dopušteni, dok su drugi manje poželjni.
Tako postoje obitelji u kojima je dozovoljeno biti tužan, a nije prihvatljivo
da dijete izražava ljutnju. U drugim je pak obiteljima prihvatljivo
ljutiti se, ali je sramota pokazati strah, itd.. No, svi su
osjećaji važni jer nam pokazuju što se u nama zbiva i valja ih naučiti
prepoznati i na njih reagirati na odgovarajući način. Dakle,
ne potiskivati osjećaje, a niti ih izraziti tako da nešto ili netko
bude povrijeđen.
Uloga odraslih je prije svega djetetu pomoći da prepozna
što se u njemu zbiva, bez da to osuđuje ili procjenjuje.
Prečesto, iz želje da dijete vidimo zadovoljno i sretno, brzo kažemo
„Nemoj biti žalosna...“ nastojeći pažnju prebaciti na nešto drugo.
Možda bi bolje bilo jednostavno reći „Imam dojam da si tužna, hoćeš
li mi ispričati nešto o tome?“ Postoje razni načini izražavanja osjećaja,
ponekad je to razgovor, a ponekad crtanje, igranje lutkama, tjelesne
aktivnosti...
U gore navedenom primjeru djevojčica je očito proživljavala
osjećaj straha. Osim uzrokovano vanjskim utjecajima, djeca se raznim
razvojnim fazama suočavaju s karakterističnim oblicima straha. Tako
se, npr., u dobi od nekih četiri godine zna javiti
strah od sitnih životinja (paukovi, mravi...), da bi se u
dobi od 5, 6 godina počeli javljati strahovi od mraka, te
raznih čudovišta i sl. U tom razdoblju, uslijed spoznajnog razvoja,
dijete uočava i povezuje puno više nego ranije, a kako je to ujedno
razdoblje kad je mašta jako razvijena, ponekad mu je teško napraviti
granicu između realnog svijeta i zbivanja u mašti. Odrasli mogu pomoći
tako da uvijek iznova naglase tu granicu i time pomognu djetetu da
to čini i samo. Npr., ako dijete u strahu zove mamu „Pod mojim krevetom
je čudovište“ bolje je mirnim glasom odgovoriti da čudovišta postoje
u pričama i filmovima i da ih sigurno nema u stanu, a ne zajedno s
djetetom gledati pod krevet jer mu, ako virimo s njim pod krevet,
na neki način dajemo poruku da ipak moramo provjeriti...
Kod strahova koji se javljaju po noći, ružnih snova, važno
je da prije svega roditelji ostanu mirni i zagrle dijete, govore mu
umirujućim glasom. Slijedećeg dana mogu povesti razgovor o snu, potaknuti
dijete da nacrta što je sanjalo i sl. Djevojčici na koju se odnosio
gore navedeni primjer pomoglo je što je izradila svoju košaru za ružne
snove, te bi svaki puta kad bi tako nešto doživjela, s puno žara prenijela
san na papir, zgužvala ga i ubacila u koš (na taj način osjećajući
vlastitu snagu i sposobnost da kontrolira ružne snove). Naravno, ukoliko
su strahovi vrlo česti i intenzivni, potrebno je posavjetovati se
s liječnikom ili dječjim psihologom.
SAVJETE DAJE:
mr.spec.Melita Stipančić, klinički psiholog
Hrvatsko - austrijski trening centar za NLP
TEL: 091 7539818
E-MAIL: info@nlpt.hr |
