nazivanja. Saboru prisustvuju Ivan, njegova sestra Ivana, majka i otac.

Ivan: Pozvao sam vas na ovaj sastanak jer želim da riješimo važan problem telefoniranja. Očekujem od vas dvije stvari: fer borbu i da se javljate meni za riječ.

Otac: Mora da je, sine neki trik, opet ćeš nas navući na tanak led...

Ivan: Ne, tata, nije trik. Bez zajedničkog dogovora nećemo ništa postići.

Otac: Dobro, onda o čemu se točno radi ?

Ivan: Kao što sam već rekao, radi se o telefoniranju..

Ostatak obitelji (kao neusklađeni zbor): Ma daj, čekaj, daj se saberi, kako to misliš, pa to je bar jasno: jednostavno manje i kraće telefoniraj.

Ivanu nije lako. Daje riječ majci: Izvoli, mama. Najprije ti reci što misliš.

Bez javljanja u riječ upada sestra: Joj, znala sam na koga me podsjećaš - na onog simpatičnog voditelja u emisiji Otvoreno, Petra Štefanića.

Ivan: Molim, bez upadica!

Mama: Nije li sve ovo samo da ne moraš učiti?

Otac: I meni se čini da je to jedan od tvojih trikova.

Ivan: Ali pročitao sam na internetu...

Otac: Fućka se meni za internet, dosta mi je bedastoća i na poslu i doma.

Ivan se pomalo izgubio, ali stvar spašava sestrica Ivana u trenutku kad se to najmanje nadao.

Ivana: Daj, reci što te zapravo muči?

Ivan: Meni smetaju vaša stalna predbacivanja, svi ste ljuti na mene kad razgovaram sa svojim prijateljima. Htio bih barem jednom telefonirati da me nitko ne prekida. A mislim i da nisam jedini koji puno razgovara. Zato bih htio da svatko kaže kako on vidi taj problem i predloži kako da ga riješimo.

Otac: Kolege s posla kažu da me pokušavaju bezuspješno navečer nazvati, da je stalno zauzeto.

Majka: A meni se čini da zbog tvog pretjeranog telefoniranja gubi tvoja škola.

Ivana: Pa i ja imam prijateljice, a ti mi nikada...

Ivan: Stop, stop - pravilo je da nema optuživanja, jasno? Optužbama se ništa ne rješava. Dobro, ja ću pokušati ukratko reći što mi se čini da bismo svi htjeli. Ja bih želio telefonirati, a da se zbog toga nitko ne ljuti na mene. Mama se boji da ću popustiti u školi, tata želi da telefon bude neko vrijeme slobodan kako bi ga mogli nazvati kolege i prijatelji. Ivana bi također htjela imati neko vrijeme za svoje prijateljice, zar ne?

Obitelj jednoglasno: Točno. I što sad?

Ivan: E, sad dolazi ono najvažnije: prijedlozi. Na internetu je pisalo da se to zove mozgovna oluja ili kiša ideja. Potrebne su ideje, svaka je dobrodošla, nema glupih, nema kritiziranja, nema raspravljanja, samo skupljamo ideje.

Ivana: Mobilni za mlađu generaciju, to jest za mene i brata.

Otac: Pa znaš da nemamo novaca za rasipanje.

Ivan: Tata, nisi me slušao. Zapamti, samo skupljamo ideje.

Mama: Da ograničimo vrijeme telefoniranja.

Otac: Nema nazivanja nakon 21h, osim u iznimnim situacijama. Osim toga, deset minuta po razgovoru i onda pet minuta pauze.

Mama: Povezati telefon s ocjenama. Lošije ocjene, manje telefoniranja.

Otac: Više dopisivanja.

Ivana: Najbolje da uvedemo golubove listonoše.

Zbog nedostatka prostora nećemo navoditi sve briljantne ideje koje su članovi obitelji iznosili u vezi s rješavanjem složenog problema telefoniranja. Nakon kraće stanke o svim se prijedlozima porazgovaralo, tako da se na kraju iskristaliziralo nekoliko s kojima su se svi složili: Vrijeme telefoniranja ograničava se na 10 minuta, s obaveznim stankama od pet minuta. Ivana ima prednost u vremenu od 19 do 20 sati, Ivan između 20 i 21, a roditelji nakon toga. Dogovorili su se i da idućih mjesec dana biti probni rok, da se vidi kako će dogovor funkcionirati u praksi. Nakon dvosatnog razgovora ne samo da su imali očišćenu verziju prijedloga, već su jednakom žestinom očistili veliki pladanj krafni koje je mama ispekla za tu prigodu. I ja sam tamo bio, krafnama se slastio i bradu omastio.