No, ima roditelja (baka, tetaka, djedova, stričeva...) koji nikad nisu pročitali ni jednu knjigu, a s njihovom djecom sve štima. Poznajem takve roditelje. Evo primjera:

U mom kafiću možete, osim kave, dobiti i kolače, onakve kakve sam u djetinjstvu jeo kod kuće: štrudle, pite, kiflice i sl. Jednog jutra bio sam, stjecajem okolnosti, jedini gost. Naručio sam "isto". Čekajući kavicu, nisam mogao ne čuti razgovor za susjednim stolom između vlasnika lokala i njegova devetogodišnjeg sina. Dječak je plakao. Suočio se s problemom koji nije znao riješiti. Njegov se razred, naime, spremao provesti tjedan dana u školi u prirodi i dječak je želio biti u istoj sobi gdje i njegovi prijatelji. No tome se suprotstavio drugi dječak, koji želi biti glavni u razredu. On je vlasnikovu sinu gotovo zabranio da sobu dijeli s prijateljima. Otac je sina pomno saslušao i na kraju mu rekao da mu on ne može pomoći, ali da je siguran kako će se njegov sin dosjetiti rješenja, samo mu ono u ovom trenutku još ne pada na pamet. Razgovor nije stao na tome, već su otac i sin počeli razmišljati o tome što bi se možda moglo učiniti. Uključili su u to čak i mene (kao ono, stručnjak je, znat će, ali ni ja nisam bio puno pametniji). Bio je to pravi brain storming: padale su kojekave ideje, no dječak se nije odlučio ni za jednu. Razgovor je završio očevim riječima: "Siguran sam, sine, da ćeš ti to riješiti." I doista, sutradan mi je otac već na vratima rekao da je dječak problem riješio. Ušao je u razred i glasno i jasno rekao: "Ja sam odlučio da ću biti u toj i toj sobi s mojim prijateljima." Učiteljica se složila, a ni ostali nisu imali ništa protiv (osim, naravno, spomenutog dječaka).

Što je zapravo pomoglo dječaku iz ove priče?

Ono što se zove aktivno slušanje. Otac je dječaka slušao i doista čuo što mu on govori. Razumio je da je njegovu sinu teško, podijelio je s njim njegovu muku i naveo ga da traga za rješenjem. Nije mu dao gotov recept niti je otišao u školu intervenirati u dječakovu korist. Jednostavno mu je poručio da vjeruje u njega. A kada je dječak rekao razredu što želi, i njegov je tata, nevidljivo, bio uz njega. No da bi se takvo što dogodilo, moralo se dogoditi puno toga prije. Ovaj otac jednostavno raste sa svojim sinom. To ne znači da je njegov vršnjak. On samo pomno prati dječakov rast. On i sin provode mnoge trenutke u zajedničkim aktivnostima, a kada treba, otac sinu jasno postavlja granice. Na moje pitanje gdje je sve to naučio, samo je slegnuo ramenima i rekao: "I moj stari je tako postupao sa mnom." Eto, i zlo i dobrota mogu biti nasljedni. A meni je na njegove riječi na pamet pala mudra izreka o roditeljstvu starih Maja: "U novorođenčetu leži budućnost svijeta. Majka ga mora zagrliti i prihvatiti tako da vjeruje kako će svijet biti njegov, a otac ga mora odvesti na najviše brdo da vidi kako izgleda njegov (djetetov) svijet."